POSLANICA DIOGNETU

O poslanici Diognetu (Epistole pros Diogneton), tom biseru kršćanske starine, gotovo ni jedan starokršćanski pisac nije izgovorio ni riječi, a ne spominje se ni kroz srednji vijek. Znamo za njega iz jednog jedinog rukopisa iz XIII./XIV. stoljeća. Srećom nastalo je nekoliko prijepisa tako da nije izbrisano sjećanje na ovo veliko djelo dok je gorjelo u požaru biblioteke u Strasbourgu za vrijeme francusko-pruskog rata, 24. kolovoza 1870.¹ Ima više pretpostavki o vremenu nastanka poslanice Diognetu. Od one da je falsifikat iz XVI. stoljeća do one da je nastalo 70. godine, danas je ipak prevladalo mišljenje da je djelo nastalo u II. stoljeću ili prvoj polovici III. stoljeća. „Diognet, kojemu je poslanica upravljena, bio je ugledan i naobražen poganin koji je želio biti informiran o kršćanstvu. To proizlazi iz samog teksta. Iznesena je hipoteza da bi taj Diognet mogao biti onaj Diognet koji je iz povijesti poznat kao učitelj Marka Aurelija (H. Lietzmann). To je moguće, ali ostaje samo hipoteza.“² Više od same povijesti djela koju su dakle neki, bezuspješno pokušavali osporiti, ovom djelu treba priznati ljepotu izražaja i oduševljenje kojim je pisano. Živahnost izraza i mistični zanos svakako dotiču bit kršćanske poruke tako da je djelo u svakom vremenu, tako i u današnjem, itekako aktualno kao smjerokaz i ideal kojem bi trebalo težiti kršćansko društvo.

Ovo apologetsko djelo teži odgovoriti na tri pitanja (mi se nećemo time baviti) te započinje ovim riječima: „Vidim Te, vrli Diognete, gdje se, pun revnosti trsiš, da upoznaš religiju kršćana, i gdje se jasno i brižno raspituješ o njima; Kakav je to Bog i kakvo pouzdano bogoštovlje, po kojem svi omalovažavaju svijet i preziru smrt, pa niti priznaju bogova, što ih Grci za takove drže, niti se drže praznovjerja Židova? Nadalje: Kakva je ta uzajamna ljubav njihova? Pa zašto se napokon ova nova vrsta ljudi ili (vjerska) ustanova pojavila u životu tek sada, a ne prije?“³ Mi ćemo se u ovom radu baviti onim dijelovima poslanice koji govore o životu kršćana.

U samoj poslanici u V. poglavlju pisac će ovako reći: „Kršćani se ne razlikuju od ostalih ljudi ni područjem gdje stanuju, ni jezikom, ni načinom života. Ne žive u svojim vlastitim gradovima, ne služe se nekim neobičnim jezikom, ne provode neki osobiti život. Nisu pronašli taj način života nekim domišljanjem i nastojanjem radoznalih ljudi. Nisu zaštićeni ni ljudskim zakonom kao neki drugi. Nastavajući grčke i barbarske gradove, gdje je koga sudbina postavila, prihvaćajući svagdje domaće običaje u odijevanju, hrani i uopće načinu života, oni žive i time predlažu izvanredan i po jednodušnom mišljenju svih nevjerojatan način života. Žive u vlastitoj domovini, ali kao došljaci. Kao građani s ostalima imaju sve zajedničko, a sve trpe kao tuđinci. Svaka im je tuđa pokrajina domovina, a svaka domovina tuđina. Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođene djece. Imaju zajednički stol, ali ne i postelju.“⁴ Nije li to istinsko kršćansko društvo, nisu li to istinski kršćani, što će se još više istaknuti u nastavku teksta. Oni po ničem nisu posebni, samo što se trude živjeti sveto. Njihova je domovina svugdje jer kršćanstvo je vrijednost iznad naroda i narodnosti. A posebno je važno istaknuti da su u ono vrijeme došljaci imali uvelike otežan položaj u državama o kojima govori ovaj spis. Kršćani su bili, možemo reći, gledani kao nova sekta koju su gotovo sve tada postojeće vjere i vlasti odbacivale, a mnoge i otvoreno progonile. Zbog svoje vjere bili su svugdje došljaci i nigdje nisu imali domovine te su tako u svemu trpjeli kao tuđinci. I ovo je predivno, kršćani rađaju djecu, a ne odbacuju nerođene! Nakon tisuću i osamsto godina Poslanica Diognetu još uvijek pogađa tamo gdje je najvažnije.

„U tijelu su, ali ne žive po tijelu. Provode život na zemlji, ali na nebu imaju domovinu. Pokoravaju se izglasanim zakonima, a načinom svoga života nadvisuju zakone. Ljube sve, a svi ih progone. Preziru ih i osuđuju.“⁵ Oni žive u tijelu, ali ne po tijelu i na nebu imaju domovinu. Osjeća se zanos pisca i oduševljenje načinom života prvih kršćana. Veliki je ovo poziv modernom kršćaninu. Duboka je tajna izrečena, ne živjeti po tijelu. Pokoravati se zakonima ali tako žive, ne da poštuju zakone, nego da ga nadvisuju. Kršćani ne čine samo ono propisano već u ljubavi i dobru idu dalje i daju više od onog što je propisano. Ljube sve, a svi ih progone. O kako volim vidjeti moderne kršćane koji hrabro nose terete progonstava, oni su živi primjer mlakom zapadu. Tu se mogu navesti primjeri i u kršćanskom dijelu svijeta gdje nasuprot ljepoti kršćanstva staje kultura smrti, ali više od toga to se očituje kod kršćanskih misionara i kršćana koji žive u nekršćanskim zemljama gdje su često progonjeni i marginalizirani.

„Ubijaju ih, a oni oživljavaju. Siromasi su, a obogaćuju mnoge. U svemu oskudijevaju, a svime obiluju. Sramote ih, a oni i u sramoti doživljavaju slavu. Izruguju im dobar glas, a svjedoče o njihovoj pravednosti. Vrijeđaju ih, a oni blagoslivljaju. Ponižavaju ih, a oni iskazuju čast. Kad dobro čine, kažnjavaju ih kao zločince. Dok podnose kaznu, raduju se kao da oživljavaju. Židovi ratuju protiv njih kao protiv tuđinaca, a pogani ih progone. Mrzitelji ne mogu iznijeti razloga zbog kojeg su im neprijatelji.“⁶ Ah kad bih danas vidio ovakvog kršćanina negdje okolo sebe, brzo bih pozvao sve da ga slijede i sam bih išao za njim. Divio bih mu se i potaknuo bih druge da mu se dive. Mnoge bi knjige bile napisane o njemu. Ah, Gospodine, postoji li takav? U svijetu časti i ugleda jedan mali kršćanin, bezimen i beznačajan, s ovim atributima prvih kršćana, mogao bi podignuti čitave narode na novi nivo oduševljenog kršćanstva. Jedan čovjek slobodan od ljudskih ograničenja mogao bi pokrenuti lavine dobra i biti veleuzor svetosti.

„Da kažem jednostavno: što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. (…) Tijelo mrzi i progoni dušu, jer mu duša zabranjuje uživanje naslada, ali mu ona nije nanijela nikakve nepravde. Svijet mrzi kršćane, jer se kršćani bore protiv zlih požuda, a ipak mu ne nanose nikakve nepravde.“⁷ Nije li ova teza aktualnija nego ikada. Svijet, shvaćen kao ono što nije od Boga, mrzi kršćanstvo jer mu ono „nameće“ moral i suzdržavanje od zlih požuda. Ali kršćanin mu ne čini nikakva zla, niti ga osuđuje. Kršćanin se sam drži kršćanstva i njegovih odredbi i ako govori onda govori zbog spasenje duša, za dobro svakog čovjeka i nikome time ne čini nepravde.

„Duša ljubi tijelo i njegove udove, a tijelo mrzi dušu. Kršćani ljube svoje mrzitelje. (…) I kršćana je svakim danom sve više, iako su izvrgnuti mukama. Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći.“⁸ Da, u tome je jedna važna razlika između kršćana i ostalih vjeroispovijesti. Kršćani ljube svoje mrzitelje. Premda je kroz povijest bilo zastranjenja oni živi i pravi izdanci Crkve uvijek su ljubili svoje mrzitelje. U prvim vremenima o kojima i piše poslanica Diognetu to se držalo tako snažno da su mnogi s oduševljenjem prihvaćali patnju, pa i smrt, ljubeći svoje mučitelje. Imajući uvijek pred sobom sliku Krista na križu koji moli za svoje mučitelje. A nadalje postavljeni su na takav položaj, da nisu mogli uzmaknuti bez da pogaze svoju vjeru, na što najveći dio nikada nije pristajao te je radije primio smrt nego li počinio apostazu⁹.

„Njega je poslao njima. A zašto? Zar, kako bi tko od ljudi mogao pomisliti, na tlačenje, na strah i trepet? Nikako. Nego u blagosti i krotkosti, kao što Kralj šalje Sina Kralja, posla ga kao Boga, posla ga kao čovjeka ljudima, posla ga kao Spasitelj, da milom, ne silom pridobije, jer u Boga nema silništva. Posla ga, da zove, ne da progoni; posla ga u ljubavi, ne kao Sudac.“¹⁰ Kako lijep prikaz Kristova dolaska. On uistinu dolazi na svijet kao Otkupitelj. Ne da uništi, ne da osudi, nego da sve, u ljubavi, privuče k sebi.

„Zar ne vidiš¹¹, kako ih bacaju pred zvjerad, da se odreku Gospodina, a ne daju se svladati? Zar ne vidiš, što ih se više muči, to se drugi više množe? Vidi se, to nije djelo čovječje; to je moć Božja, to su dokazi njegova dolaska.“ Uistinu, zar ne primjećujete, to nije djelo čovječje; to je moć Božja, to su dokazi njegova dolaska!

Neki će istraživači reći da su zadnja dva (XI. i XII.) poglavlja nadodana i sumnjaju u njihovu vjerodostojnost pripisujući ih nekim drugim autorima. Ne postavljajući ta pitanja završit ćemo ovaj rad zadnjim dijelom desetog poglavlja gdje pisac piše: „Doista blaženstvo ne stoji u gospodstvu nad bližnjima niti u želji za većim blagom nego što imaju slabiji, niti u bogatstvu i tlačenju manjih; niti u tom može tko nasljedovati Boga, jer je to izvan njegova veličanstva. Ali tko uzima na se teret bližnjega svoga, tko hoće da slabijemu dobro učini u onome u čem je jači, tko darove primljene od Boga dijeli potrebnima te postaje Bog podarenih, taj nasljeduje Boga. Tada ćeš, boraveći još na zemlji, uvidjeti, da Bog vlada na nebu; tada ćeš početi kazivati tajne Božje; tada ćeš se pun ljubavi diviti onima, koji trpe kaznu, jer ne će da zataje Boga; tada ćeš prezreti varku svijeta i opsjenu, kad naučiš živjeti pravim životom nebeskim, kad prezreš ovu tobožnju smrt ovdje, kad se pobojiš prave smrti, koja čeka osuđene na oganj vječni...“¹²

Čitavu poslanicu možete pročitati OVDJE

-----------------

1 Usp. Tomislav J. Šagi-Bunić, Povijest kršćanske literature, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1976., str. 284

2 Isto., str. 285

3 I. P. Bock, Poslanica Diognetu, https://hrcak.srce.hr/file/91213, (3. 12. 2018.)

4 Poslanica Diognetu, (3. 6. 2011.) http://www.zupa-sveti-kriz-du.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=133:poslanica-diognetu, (3. 12. 2018.)

5 Isto.

6 Isto.

7 Isto.

8 Isto.

9 Otpadništvo, čin otpadnika (osobito iz vjere, ali i iz stranke, ideologije i sl.), http://hrvatski.enacademic.com/111542/apostaza, (4. 12. 2018.)

10 I. P. Bock, Poslanica Diognetu, https://hrcak.srce.hr/file/91213, (3. 12. 2018.)

11 Ovaj početak ne postoji u izvorniku već ga dodaje Dr. Kihn

12 I. P. Bock, Poslanica Diognetu, https://hrcak.srce.hr/file/91213, (3. 12. 2018.)

Read More

Marko Marulić: O miru s drugima i sa samim sobom

''Nastala jednom godina u kojoj nije bilo nikakve nevolje, već se svaki blagoslov izlio na ljudski rod. Niti je tuča tukla vinograde niti snijet škodila žitu niti ikoja nepogoda ništila druge plodove. Kiša je padala i vjetrovi su duhali baš kad je trebalo. Ni na moru nije bilo zla od oluje: posvuda su po njemu veselo jedrili mornari u vremenu što je bilo kao stvoreno za plovidbu. I ratovi su se u to doba smirili. Ukratko, bilo je ljudi koji su vjerovali da se vratio onaj zlatni vijek o kojem pjesnici pjevaju. Što znači ta godina? Što da usporedimo s tom sretnom godinom? Njoj je zaista sličan mir što vlada među dobrim ljudima, slična joj je blaga sloga koju ne pomućuje prepirka, ne uznemiruje svađa, ne raskida zavist, ne razara srdžba, ne ruši nikakvo pretvaranje zlobnih duša, već spaja sva srca isto mišljenje, veže ih dobročinstvo, blaži uljudnost, štiti prostodušnost i bez prestanka grije pravo i iskreno prijateljstvo. Ti pak što ne možeš imati mira s drugima imaj ga sa samim sobom. Neka se s tvojim razumom slaže tvoja volja, a s voljom neka budu u skladu djela! Stoga nemoj baš ništa željeti ni činiti što bi se moglo Bogu ne svidjeti, već nastoj da prema svojim silama izvršiš što ti god on savjetuje, naređuje, zapovijeda. Čuj što kaže prorok: koji tvoj zakon ljube, veliki mir uživaju i ni o što se ne spotiču. Budeš li imao taj mir, ništa te neveselo neće snaći, kako svjedoči Apostol koji kaže: Znamo da sve ide na dobro onima koji ljube Boga. Stoga će ti koristiti i ono što se smatra nesrećom.''

Marko Marulić, De pace cum aliis et secum habenda, Quinqaginta parabole, 8. parabola

Narav je človika, ki se rodiv pride

na zemlji ovdika, umarvši da otide. 

Još zakon hoteć toj, ča vazmeš u zajam, 

da povratiš onoj. — Život je zajat nam.

 

Marko Marulić, Dijaloški i dramski tekstovi, Opera omnia, X, 102

Slika: Josip Botterij Dini

Read More

DHK - Deklaracija o umjetnoj inteligenciji

Književnost je fenomen koji prožima cjelinu stvarnosti. Ona je usmjerena na prošlost, ali jednako tako i na budućnost. Pomoću književnosti uživljujemo se u iskustva ljudi minulih vremena, no jednako tako, književnost je – od antičkoga doba do moderne znanstvene fantastike – u nebrojenim primjerima predvidjela, pa i kreirala budućnost. Štogod se izriče, ne može se izreći bez književnosti; suvremena historiografija pokazala je kako je svaki pogled na prošlost nužno priopćen pripovjednim strukturama imanentnim, ponajprije, književnosti. Svete knjige, uz metafizičku i vjersku, oduvijek su imale i pripovjednu ili književnu dimenziju. Od političkih govora do novinskih članaka, u onome trenutku u kojemu dolazi do međuigre misli i riječi, iz govora i pisma izvire književnost. Iz tog razloga nije čudno što se pojava umjetne inteligencije, idejno ne toliko novoga no izvedbeno izrazito recentnoga fenomena, osim na svijet tehnike, znanosti, zdravstva, ekonomije, medija i politike, između ostaloga odnosi i na književnost.

Kao što su pojedini predstavnici drugih grana umjetnosti već i primijetili, osim što obogaćuje pojedine sfere ljudskoga djelovanja, umjetna inteligencija za stvaralački duh čovjeka uvelike predstavlja i prijetnju. Od filmske industrije, gdje zamjenjuje autore scenarija, preko slikarstva i ilustratorstva, gdje kreira djela nerazlučiva od onih kakve može stvoriti ruka likovnog majstora, pa sve do književnoga prevođenja gdje zasjenjuje minuciozni prevoditeljski rad, umjetna inteligencija pokreće mehanizam ugroze kreativnih industrija i umjetničkih poziva. Naposljetku, tu je i književnost sama. U svijetu je već zabilježeno više slučajeva korištenja umjetne inteligencije u književnom stvaranju. Ono može biti zanimljivo kao stvaralački eksperiment, no pitanje koje se pritom postavlja glasi: hoće li umjetna inteligencija ugroziti književnu umjetnost?

Ako si homo economicus 21. stoljeća i postavlja pitanje u čemu je ovdje problem – jer, umjetna inteligencija od ljudskoga je bića ipak i brža i jeftinija ili, jednom riječju: učinkovitija – odgovora na to pitanje ima više, a svaki je, u svojoj kategoriji, neoboriv. Te kategorije su: 1. autorska prava, 2. socijalna sigurnost, 3. bit književne umjetnosti.

1. Autorska prava

Problem autorskih prava pri „proizvodnji“ književnosti pomoću umjetne inteligencije tiče se samog načina na koji umjetna inteligencija stvara književnost. Naime, sustavi dubokog učenja za generiranje ljudskog jezika na temelju unesenih podataka, a od kojih je najpoznatiji ChatGPT, tekst stvaraju pomoću već postojećih tekstova – književnih i inih – koji su uneseni u njihov sustav, odakle ih se kompilira kako bi se udovoljilo zahtjevima korisnika. Takvo što može biti korisno za otkrivanje podataka koji su u domeni javnoga dobra, premda i ondje postoje opravdane sumnje u pouzdanost generiranih informacija, no što se tiče književnosti, zapravo je riječ o stroju za citiranje i plagiranje. (Opasnost je posebno velika u području esejistike, pa i izvan književnosti, primjerice u znanosti i novinarstvu.)

Iako je književna teorija druge polovice 20. stoljeća nastojala pokazati da je u književnost u svojoj naravi citatna, kada govorimo o premještanju citatnosti iz konteksta prirodne u kontekst umjetne inteligencije – i priznamo li da citatna književnost može biti i remek-djelo, ali jednako tako i puki plagijat – tada se otvara sljedeći problem: ako je u slučaju „klasičnog“ plagiranja konkretni pojedinac kazneno i moralno odgovoran, tko je odgovoran kada isto čini umjetna inteligencija? U punome smislu riječi to nisu niti korisnik, niti proizvođač – a niti, dakako, sama umjetna inteligencija. Ovo je samo dio problema koje, u pogledu autorskih prava, otvara uporaba umjetne inteligencije u književnom stvaralaštvu.

2. Socijalna sigurnost

Društvo hrvatskih književnika strukovna je udruga koja okuplja književnike, ali se u svojoj praksi ne bavi samo zaštitom autorskih prava hrvatskih književnika, nego i prevoditelja i ilustratora. Raširena a neregulirana uporaba umjetne inteligencije za prevođenje i izradu likovnih prikaza u sve većoj mjeri egzistencijalno ugrožava mnoge vrhunske prevoditelje i ilustratore, čiji posvećeni i nadahnuti rad može lako biti zamijenjen produktima umjetne inteligencije, koji sa svakom svojom novom generacijom sve vještije i umješnije „proizvode“ prijevode i ilustracije. Kako sada stvari stoje, samo je pitanje vremena kada će isto biti slučaj i s književnošću. Iako je ovo rješenje naizgled jeftinije, kao društvo ćemo ga, dugoročno, skuplje platiti.

Jer, može li društvo preko noći u zapećak baciti čitavu klasu stručnjaka i majstora, ignorirajući prirođene im talente i stečene vještine? Društvo u kojemu prevoditelje, ilustratore i književnike tehnološki napredak tjera na marginu gubi mnogo više od same socijalne sigurnosti prevoditelja, ilustratora i književnika – ono gubi kulturnu elitu koja svakom društvu udiše smisao i smjer; koja svakoj zajednici daruje duh. Zanemariti stvaratelje i autore u hrvatskom bi društvu, kao i u svakome drugom, značilo duhovno se samoosiromašiti i pohrliti u intelektualnu i idejnu pustoš naše vlastite proizvodnje. U kulturi svake zajednice postoji suptilna, nevidljiva ravnoteža koju čine konkretni pojedinci – zamijenimo li dio te duhovne strukture nečim umjetnim, sustav neće opstati čitavim, nego će se s vremenom cijeli urušiti u posthumano stanje.

3. Bit književne umjetnosti

Jedno od trajnih pitanja jednako čitatelja kao i književnika kroz vjekove glasi: odakle dolazi književnost? Je li ona dar sila koje nas nadvisuju; nadahnjuje li je Bog, muze, podsvijest? Kako god bilo, inspiracija i stvaranje plod su ljudskoga bića ili onoga što ga transcendira, a ni u kojem slučaju ne proizlaze iz nečega beživotnog kao što je umjetna inteligencija. Ona, naime, nije subjekt, nego objekt, a objekt ne može posjedovati stvaralački plamen jer mu nedostaje iskra života, uma i duha. Književnost je posebna disciplina ljudskoga djelovanja po tome što je se ne može kategorizirati ni kao prirodni, ni kao umjetni fenomen – ona na samo sebi svojstven način spaja jedno i drugo.

Književnost je na svoj način prirodna jer se razvila u ljudskome rodu, no nije „prirodna“ u doslovnom smislu riječi, budući da nema konkretnu utilitarnu, za preživljavanje nužnu funkciju kao što je slučaj s nagonskim funkcijama životinjskoga svijeta. Književnost je eminentno ljudski fenomen, k tome i plod jezika kao još jednoga eminentno ljudskoga fenomena – a koji je za nju ujedno i nužan preduvjet. Utoliko je književnost prirodna i umjetna, u isto vrijeme. Samo u takvome prožimanju prirodnoga i umjetnog u njezinu postanku, svrsi i smislu književnost može postojati. Bez jednoga od tih dvaju elemenata književnost umire. Umjetna inteligencija, kada je se zloupotrebljava, književnost lišava upravo njezina prirodnog aspekta. U temelju književnosti je riječ – logos – a taj pojam u izvornome značenju upravo i upućuje na smisao, sklad i svrsishodnost koja podrazumijeva i stvaralački um kao nešto što umjetna inteligencija ne može ponuditi.

***

Sa svime navedenim na umu, Društvo hrvatskih književnika osuđuje svaku upotrebu umjetne inteligencije koja bi išla na štetu hrvatskim književnicima te osobama koje se bave književnošću i drugim umjetnostima. Sugeriramo zakonodavcu da, uz konzultacije s relevantnim književnim udrugama, u buduće regulacije umjetne inteligencije uvrsti i element odnosa umjetne inteligencije i umjetnosti, kako bi sankcionirao zloupotrebu umjetne inteligencije na štetu književnosti i umjetnosti, a u kojemu bi pravi autor – bilo žrtva plagiranja, bilo onaj tko bi neki angažman dobio da njegov posao „besplatno“ nije odradila umjetna inteligencija – bio oštećen. Književnost je plod ljudskoga duha, ali i jamstvo njegova opstanka zbog čega ga u njezinu stvaranju beživotni automatizam umjetne inteligencije nikada neće moći zamijeniti.

Upravni odbor DHK,

27. siječnja 2025.

Izvor: dhk.hr

Read More

Imperial Christian Mosaics: Rome and Ravenna _ HILARY WHITE

A visual shout of triumph: the first Roman Imperial Christian mosaics

The Mausoleum of Constantina¹, (Santa Costanza) was built in the 4th century for the daughter of the emperor Constantine the Great who died in 354. It holds some of the earliest mosaics created with specific and overt Christian themes, made possible by Constantina’s father’s decree legalising the faith throughout the empire, the Edict of Milan, in 313.

Most photos fail to do justice to the brilliance of the colours that remain undimmed after so many centuries. In terms of colour and vividness, mosaic is probably the most enduring of all our art forms - though it requires constant upkeep and care. The mosaics of Santa Costanza were significantly restored, 1834–40.

It still stands today as one of the most important examples of the dawn of public Christian sacred art that emerged from the secrecy of the times of persecution with a fully developed theological language.

Traditio legis “delivery of the law” - Apse mosaic, Mausoleum of Santa Costanza, 5th or 7th century. This is an iconographic prototype from the earliest period. Christ is between St. Paul and St. Peter, to whom he hands a scroll. In this case He stands as the source of the fonts of living water from which the flock receives eternal life. Notably, Christ is depicted as a very young man, a teenager perhaps, beardless and blonde. The garlands of fruit are common decorative themes in pagan Roman mosaics, but in this case they carry the theological significance of the “abundant life” given by baptism in Christ - the grapes of course typically representing the Eucharistic wine.

The transition of Christianity in the 4th to 6th centuries from a persecuted minority faith, practiced in hiding, to the dominant religion of the Roman Empire at the peak of its power, transformed not only the spiritual landscape but also the artistic one.

A detail of some of the mausoleum’s 4th century ambulatory mosaics - peacocks, quails, olive branches and fruit as well as sheaves of wheat, were all standard symbols - most derived directly from Scripture - in the vocabulary of Christian sacred art, and persisted for many centuries. Photo by Steven Zucker of Smarthistory.

Mosaics, an art form long favoured by the Romans for its durability and splendour, became a medium for expressing the glory of the Christian faith. In this transitional period, the cities of Rome and Ravenna stood as the principal centres of this transformation in the Western Empire, producing some of the most remarkable examples of early Christian mosaic art.

Significant sections of the original mosaics in the ambulatory and apse survive. This is one of the most intact buildings from Imperial Rome before the transition of the government of the empire to Constantinople. (Photo courtesy of Through Eternity tours.)

They vividly reflect the blending of Roman artistic traditions with emerging Christian iconographic meaning, that is, theological meaning. The grape harvest scenes, for instance, intertwine pagan Bacchic imagery with Eucharistic symbolism, transforming familiar motifs into theological expressions.

Possible portrait bust of Santa Costanza. Photo by Steven Zucker of Smarthistory.

This building represents the precise moment when Christian art began to confidently assert itself within the imperial and cultural fabric of the Roman world.

Masses have been said in this building since at least the 9th century.

Rome: The Birthplace of Christian Mosaics

In the “Traditio Clavium” Christ hands over the keys of the Church to Peter. 5th-7th century, Mausoleum of Santa Costanza. This is thought to be one of the oldest versions surviving of this iconographic prototype. It symbolises the temporal authority of Peter over the Church in this world, granted directly by Christ. The Church in the 4th century came out of the catacombs with a fully developed visual language, not only of individual symbolic forms, but whole prototypes like this.

As the heart of the empire, at least at first. Constantine moved the government of the empire to Byzantium in 330, not even a full 20 years after the Edict of Milan. Of course, it took a long time for Rome’s prominence as a cultural centre to start to decline, and Constantinople’s to rise, but the emperor took a lot of talent with him.

Ambulatorio and side chapel at the Mausoleum of Santa Costanza.

Still, as the heart of the empire, and the natural centre of the Western Empire, Rome remained a natural starting point for the development of Christian mosaics. Rome was a starting point for the development of Christian mosaic art form. Though relatively few mosaics from before the 5th century survive, even in restored form, what we do have tell us a story of Christianity already firmly confident about the rightness of its claims, and well versed in theological nuance with a fully developed visual theological vocabulary, even as it stepped out of the shadows.

Christ in majesty mosaic, Santa Pudenziana. Late 4th century.

Mosaics such as these depict a faith that had grown in sanctity and doctrinal confidence while still in the depths of brutal state persecution, and had come forth ready to assert its place in the public and imperial sphere.

The apse mosaic at Santa Pudenziana is one of the remnants of the original 4th century basilica. The church today has been lamentably Baroqued otherwise. The Christ in Majesty - Christ enthroned, with blessing hand extended, surrounded by the figures of the Apostles and Evangelists, is another fully developed iconographic prototype that will continue largely unchanged throughout the Christian era.

In works like those of Santa Pudenziana, Christ is portrayed with imperial authority, robed in gold, attended by angelic beings, the “Tetramorphs²” symbolising the four Gospel writers, and surrounded by apostles clad in Roman togas of the senatorial class, as if to claim the visual language of the empire for the kingdom of heaven.

Why do so few of the earliest works survive? It takes a great deal of effort to keep such works in good condition and the mosaics that we have from the early centuries have been restored countless times over the centuries. Weathering, natural disasters, and simple aging have taken their toll. Many mosaics were also lost during renovations or were intentionally destroyed as tastes and religious practices changed.

Early Christian mosaics often reused existing Roman materials and spaces, making them vulnerable to later renovations or destruction during medieval and Baroque periods. The transitional nature of the 4th century is shown by the scarcity of these works, that we know were created but have since been lost. In this early moment when Christianity was emerging from persecution, churches were often modest compared to the grander imperial projects of the 5th century.

Bethlehem. Mosaic decoration on the arch of Mary Major. 5th century.

The earliest surviving examples, such as those in the Basilica of Santa Pudenziana (c. 390), and the triumphal arch of Santa Maria Maggiore (5th century), reflect a transitional period in which classical styles and techniques were adapted to Christian themes. These were dedicated to the Church’s mission of this time to assert its place within the Roman imperial tradition while simultaneously celebrating the uniqueness of Christian revelation.

Ravenna: The Jewel of Byzantine Italy

Mausoleum of Galla Placidia

Mosaics of the Mausoleum of Galla Placidia. 5th century. Note the presence of the Tetramorphs.

Ravenna rose to prominence as the capital of the Western Roman Empire in 402 and later as a key centre of Byzantine influence in Italy. This dual identity is vividly reflected in its mosaics, which combine Roman naturalism with the more symbolic and hierarchical style of Byzantine art. Ravenna is, of course, probably most famous for achieving the pinnacle of grandeur of the mosaic art, and it is still known today as the “capital” of the form in the west.

The mosaics of the Mausoleum of Galla Placidia (c. 425) represent an early milestone. Their rich colours, celestial themes, and detailed craftsmanship exemplify a shift towards a more otherworldly aesthetic.

The figure of Christ as the Good Shepherd, dressed in imperial gold and purple, marks a departure from the humble pastoral imagery of earlier centuries, emphasizing his dual role as shepherd and sovereign.

San Vitale

Apse mosaic, San Vitale, Ravenna. Once again, Christ depicted as a youth, without a beard, dressed in imperial robes, seated on a blue orb of the heavens.

In the 6th century, during the reign of Emperor Justinian, Ravenna reached its artistic zenith. The mosaics of San Vitale (completed in 547) and Sant’Apollinare Nuovo encapsulate the Byzantine vision of a cosmos ordered by divine rule.

In San Vitale, the famous panels of Justinian and Theodora, surrounded by their retinues, blur the lines between imperial authority and sacred ritual, portraying the emperor and empress as Christ’s representatives on earth.

Spectacular, must-see, 360 degree panorama of San Vitale available on Google Maps here.

Artistic and Theological Innovations

The mosaics of Rome and Ravenna share several defining characteristics:

• The Use of Gold Backgrounds: By the 5th century, gold became a dominant feature, symbolizing the unchanging light of heaven and lending a sense of divine transcendence to the scenes.

• Hierarchical Composition: Figures are often arranged to reflect their spiritual importance, with Christ or the Virgin Mary prominently centred and elevated, often depicted larger than the other human figures.

• Integration of Symbolism: From the cross-shaped nimbus around Christ’s head to the abundant use of lambs, doves, and vines, the iconography communicates theological truths in a visual language accessible to all believers.

• Fully developed symbolism and Prototypes: Not only were biblical scenes and their theological importance understood and depicted by the artists, fully developed multi-figure iconographic prototypes that continued to be used unchanged through the Christian centuries came out of the catacombs.

________________________________________

1

Constantina, born in c. 320, was the eldest daughter of Constantine I. She is credited with the construction, in 342, of the first basilica dedicated to Saint Agnes, to which her mausoleum was attached. Only parts of the walls of the original Basilica of St. Agnes remain, but the mausoleum is in good condition. She was venerated as a saint in Rome since the 7th century.

2

Tetramorphs: the symbolic representations of the four Evangelists, Matthew, Mark, Luke, and John through the imagery of four creatures: Matthew is pictured as a man, Mark as a lion, Luke as an ox, and John as an eagle. This representation is derived from prophetic visions in Ezekiel and Revelation. The word tetramorph comes from a Greek word meaning “of four shapes.”

Author: HILARY WHITE

Read More

Katolički liječnik i kultura života

Read More