Hagiopolis
je međunarodni institut za kršćansku kulturu i umjetnost posvećen
obnovi skladnog odnosa vjere i kulture. Institut povezuje umjetnike,
arhitekte, glazbenike, književnike, teologe i filozofe u cilju
promicanja kulturne baštine, sakralne arhitekture i umjetnosti po uzoru
na Dantea, Andrea Rubljova, Beata Angelica, Sv. Hildegardu iz Bingena,
J.S. Bacha i druge stvaratelje.
Pruža podršku članovima i
suradnicima koji se žele baviti sakralnom arhitekturom, liturgijskom
umjetnošću, književnim, kazališnim i glazbenim stvaralaštvom. Institut
organizira konferencije, seminare, znanstvene simpozije, književne
tribine, hodočašća, umjetničke radionice. O svojim aktivnostima
objavljuje publikacije u suradnji s različitim nakladnicima.
Hagiopolis
je otvoren povezivanju liturgije, posvećenog života i umjetnosti po
uzoru na slične zajednice i pokrete u svijetu prema načelu lex orandi –
lex credendi – lex vivendi.
Papa Ivan Pavao II. u Pismu umjetnicima:
''Pozivam
osobito vas, kršćanski umjetnici: svakoga bih htio prisjetiti da prisni
savez između Evanđelja i umjetnosti oduvijek, bez obzira na
funkcionalne zahtjeve, uključuje poziv na prodiranje kreativnom
intuicijom u otajstvo utjelovljenoga Boga i istodobno u otajstvo
čovjeka.
Svako je ljudsko biće, na neki način, nepoznanica
samomu sebi. Isus Krist ne objavljuje samo Boga, već 'potpuno otkriva
čovjeku njemu samomu'. U Kristu je Bog pomirio sa sobom svijet. Svi su
kršćani pozvani da daju to svjedočanstvo, no na vama je, muškarci i žene
koji ste umjetnosti posvetili svoj život, da bogatstvom svoje
genijalnosti kažete kako je u Kristu svijet otkupljen: otkupljen je
čovjek, ljudsko tijelo, sve stvoreno, o kojemu je sv. Pavao napisao da
'sa svom žudnjom iščekuje ovo objavljenje sinova Božjih' (Rim 8,19). Sve
stvoreno iščekuje objavljenje sinova Božjih, također i pomoću
umjetnosti. To je vaša zadaća.''
(Lettera del Papa Giovanni Paolo II agli Artisti, 1999.)
Papa Benedikt XVI. o važnosti kršćanske umjetnosti
»Umjetnost,
koju je proizvela Crkva, jedina je stvarna 'apologija' – pored svetaca
koji su u njoj izrasli – koju ona može predočiti svijetu za svoju
povijest. Slava koja je po njoj nastala jamči za Gospodina, a ne
oštroumni izgovori koje teologija pronalazi za ono strahovito kojim ova
povijest, nažalost, obiluje. Ako Crkva želi preobraziti, popraviti,
'humanizirati' svijet, kako ona to misli učiniti, a istodobno se
odricati ljepote koja je usko povezana s ljubavlju i s kojom zajedno
pruža utjehu čovječanstvu najviše se približavajući preobraženom svijetu
u slavi uskrsnuća? Crkva mora ostati zahtjevna; ona mora biti 'zavičaj
lijepoga', mora voditi borbu za 'produhovljenje' bez kojega svijet
postaje 'prvi krug pakla'.« (Benedikt XVI., Slavlje vjere)
»Teolog
koji ne voli umjetnost, pjesništvo, glazbu, prirodu, može biti opasan.
Sljepoća i gluhoća prema lijepom nisu nipošto sekundarne. To se nužno
odražava i u njegovoj teologiji.« (Joseph Ratzinger, Rapporto sulla
fede)
Read More